16/ Jutro

Volim ovakva jutra,kad me probudi lupkanje kiše o prozor. Ogrnem se jorganom,onako čupava i prirodna i napravim kafu. Zavučem se u ćošak balkona i zapalim prvu jutarnju cigaru. Zaljubljena u prizor kišne ulice u kojoj sam odrasla blago se nasmijem. Onako,iskreno i pomalo blesavo,i što je najvažnije bez foliranja. Ja sam valjda ona rijetka iz balaševih stihova koja voli kišu. Rano jutro,pola 7. Mir. Tišina. Samo kiša. Nekako mi je tada sve ljepše i mirnija sam. Nema djece ispred zgrade da trčkaraju okolo pa da me drma nostalgija za djetinjstvom provedenim uz onog koga više nema. Nema parova koji šetaju,ili razmjenjuju nježnosti na klupi a da ih ja posmatram i čeznem za vremenima kad sam i ja bila voljena. Niko se ne smije,valjda sam zato ja sretna. Zvuči pomalo sebično ali svi smo mi ljudi od krvi i mesa i koliko god pokušavali da poželimo sreću drugima,a da nas ne grize ljubomora,nismo iskreni ni prema njima ni prema sebi. Doduše,tako je kad mi sami nismo sretni i voljeni,a ispunjeni ljudi su spremni svima poželiti sve najbolje. Ja sam sad ispunjena. Sad,kad nije niko. Zato i jesam čudna. Ali,šta sad s tim? Melanholik ne možeš postati,nego se rađaš takav. Mene raduju prizori poput ovog, zatim mirno more u predvečerje, dubina šume i zvukovi prirode.. Raduje me sve od čega većina ljudi bježi,a kako zračiš tako privlačiš. Možda sam zato i dalje sama. Ne,neću sebi kvariti jutro razmišljanjem. Ne opet! Samo ga želim proživjeti i zapamtiti,kao ono posebno,kao ono u kome sam ustala nasmijana.

pantarhei
Ne mogu ja,dobri čovječe,ozdraviti. Jer ja i nisam bolestan nego sam ovakav,a od sebe se ne može ozdraviti.

Komentariši